SVJETSKE REZERVE NAFTE: KOJIM BROJEVIMA VJEROVATI?

Nakon nedavnog okruglog stola Znanstvenog vijeća za naftu Hrvatske akademije zanosti i umjetnosti objavljen je kratki članak u Vjesniku od 26 lipnja 2004. Tema ovog skupa bilo je “Stanje svjetskih naftnih rezervi i njihov utjecaj na globalistička, gospodarska i geopolitička zbivanja”. Teško je odrediti odražava li veličina članka autorovu percepciju ili pak percepciju ovog Znanstvenog vijeća o zanimanju javnosti za ovu temu no u svakome slučaju, teško se prisjetiti sličnog raskoraka izmedju teške kategorije naslova i perolake kategorije sadržaja. Budući ne treba sumnjati da sadržaj članka odražava rezultate tog okruglog stola, držimo da ti rezultati zaslužuju osvrt jer javnost zaslužuje nesto više informacija o ovoj temi. Razlozi za takav osvrt izloženi su u daljnjem tekstu.

Prvo, podatak o trenutnoj proizvodnji nafte u svijetu, objavljen nakon okruglog stola jednostavno ne odgovara stvarnosti. Na takvom posve netočnom podatku, kao i na nekim drugim podacima koji su jednako problematični, donijet je zaključak koji je u gotovo tragičnom raskoraku sa zbiljom.

Za početak, evo nekoliko informacija dostupnih na www.bp.com (Internet adresa British Petroleuma) koje su iznijete u prošlogodisnjem statističkom pregledu (2003) stanja u svjetskim rezervama energije (British Petroleum Statistical Review of World Energy) koji uz detaljniju analizu sugeriraju daleko težu situaciju s rezervama nafte od one koju opisuje Znanstveno vijeće za naftu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Podaci su objavljeni zaključno s 2002 godinom. Navedeni pregled British Petroleum izdaje svake godine na jednak način iako je već godinama izložen kritikama zbog dvojbenog i zavaravajućeg načina prikupljanja i obrade podataka koji se u tome izvještaju nalaze.

Možda je najzanimljiviji podatak iz ovog pregleda da je dnevna proizvodnja nafte u svijetu 2002 godine iznosila 74 milijuna barela na dan. Pretvoreno u prostorne metre kojima barata Znanstveno vijeće za naftu to je 12 milijuna prostornih metara dnevno ili 4.38 milijardi prostornih metara godišnje. Podatak naveden u novinskom članku a prema Znanstvenom vijeću za naftu (3.5 milijardi prostornih metara godišnje) nema nikakve veze sa sadašnjim vremenom jer je godišnja proizvodnja nafte ovu brojku prešla još davne 1976 godine (prema već spomenutom British Petroleum Statistical Review of World Energy za 2002).

Za ilustraciju, sadašnja (2004) proizvodnja nafte je oko 78 milijuna barela dnevno ili oko 4.5 milijardi prostornih metara godišnje. Drugim riječima, razlika izmedju dnevne proizvodnje kojom barata Znanstveno vijeće za naftu i trenutnog stanja je oko 23%.

Drugi dio navedene izjave za javnost akademijinog Znanstvenog vijeća za naftu zaslužuje nesto opširniji komentar budući su rezerve nafte, kako pojedinačnih zemalja OPEC-a a i svih ostalih proizvodjača, pa prema tome i ukupne svjetske rezerve, daleko od definiranosti u onome smislu u kojem to navedeni zaključak okruglog stola sugerira. Podatak o 1025 milijardi barela preostale nafte ‘točan’ je u smislu da se podudara s podacima koji se povremeno objavljuju u raznim pregledima ukupnih svjetskih rezervi a koji su problematični ne samo na izvoru već i zbog metode njihovog prikupljanja i obrade.

Problem s inventorijem pojedinačnih te dakle i svjetskih rezervi nafte višestruk je i pokušati ćemo ga ovdje ukratko izložiti.

Prvi dio problema je u istinitosti rezervi pojedinačnih država koje proizvode naftu o čemu se već godinama objavljuju kritike i o čemu se vrlo često raspravlja na međunarodnim konferencijama koje se bave problematikom proizvodnje nafte. Drugi je pak dio problema što pojedine institucije (uglavnom iz SAD) takve podatke prikupljaju i objavljuju odnosno serviraju svjetskoj javnosti iako je već godinama jasno da većina podataka iz tih statistika nema previše veze sa stvarnim stanjem svjetskih rezervi.

U SAD prema pravilima SEC-a (Security & Exchange Comission) naftne kompanije objavljuju jedino ‘utvrđene’ rezerve izostavljajući ‘vjerojatne’ i ‘moguće’ rezerve. Na taj način rezerve se sistematski podcjenjuju ostavljajući mjesto budućem ‘rastu’ rezervi. Tijekom proteklih dvadeset godina 88% godišnjeg porasta rezervi dolazi od novih procjena rezervi u starim nalazištima. Razlog nije razvoj tehnologije već sistematsko procjenjivanje nalazišta slabijima nego što je to u stvarnosti slučaj. Uzrok tome je jednostavan; postupajući na ovaj način kompanijama ostaje mogućnost značajnog rasta odnosno povećanja davno pronađenih rezervi i u uvjetima kad nema nikakvih novih otkrića. Ova metoda u najširoj je upotrebi odnosno ona je postala princip pri objavljivanju rezervi. Jedan od analitičara koji se bave ovom problematikom nazvao je taj postupak ‘ilegalnim povećavanjem utvrđenih rezervi’ (Caspen, 1996).

Države OPEC-a, s druge strane, imaju proizvodne kvote koje ovise o njihovim objavljenim rezervama. Zbog toga su članice OPEC-a tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća bile stimulirane objaviti ogromna povećanja rezervi sirove nafte (oko 300 milijardi barela odnosno oko jedne trećine današnjih svjetskih ‘rezervi'!) iako je u tom razdoblju zabilježena vrlo niska aktivnost na istraživanju novih nalazišta tijekom koje je pronadjeno ukupno 10 milijardi barela. Rezerve OPECA nesumnjivo su velike ali ni u kojem slučaju onolike kakvima ih prikazuju članice kartela. To se sasvim lijepo vidi i iz BP-ovog godišnjeg izvještaja prema kojemu se u zemljama OPEC-a unatoč golemoj proizvodnji rezerve nafte od 1990 do danas gotovo nisu promijenile.

Najbolji i najvažniji primjer ovakve manipulacije brojevima jesu podaci o ukupnim rezervama nafte Saudijske Arabije objavljivani izmedju 1990 i 2002 koji se ‘ne miču’ s brojke od oko 261 milijarde barela. Istovremeno, između 1990 i 2002 godine Saudijska Arabija proizvela je 42.2 milijarde barela sirove nafte (16% od objavljenih rezervi) a bez pronalaženja bilo kakvog većeg polja.

Primjer Omana sličan je primjeru Saudijske Arabije. Između 1990 i 2002 deklarirane rezerve ovog emirata povećale su se do 1995 od 4.3 na 5.1 milijardu barela a od te godine pa do 2002 praktično stoje na 5.3 do 5.4 milijarde barela. U istome razdoblju Oman je proizveo nešto preko 4 milijarde barela sirove nafte. Kolike su omanske preostale rezerve nafte najbolje zna Shell koji je ove godine smanjio svoje rezerve za 20% u čemu Oman ima znatnog udjela budući Shell na većini svojih polja u Omanu proizvodi gotovo 60% vode.

Zbog ovakvih primjera (koji su posve standardna pojava i nikakav izuzetak), većinu podataka o rezervama nafte za države OPEC-a i sve ostale bitne proizvođače u jednom se dijelu stručnih krugova definira kao ‘političke rezerve’. O tome postoji prešutna suglasnost jer se na ovu kvalifikaciju podataka o rezervama gotovo uopće ne odgovara iako one dolaze kako od nezavisnih institucija kao što su poznata firma Petroconsultants-IHS Energy tako i iz samih naftnih kompanija i to iz najviših krugova njihova managementa te naročito od konzultantskih kuća koje vode bivši čelni geolozi velikih naftnih kompanija (Jean Leherrere iz Totala, L.F. Ivanhoe iz Occidentala, Walter Youngquist sa University of Oregon, Colin Campbell, Chuck Masters, Neil Foreman, Joseph Riva, James MacKenzie; listu je ovdje nemoguće navesti u cjelini). Argumentirane reakcije na kritike ovih rezervi kao “političke kategorije” a koje dolaze iz spomenutih krugova nema, jer nema argumenata kojima bi ovakve rezerve mogle braniti.

Za razliku od ‘političkih rezervi’ postoje još i ‘tehničke rezerve’ koje su osim pojedinačnih slučajeva državna tajna sa sedam pečata. Jedino Velika Britanija i Norveška objavljuju ove ‘tehničke rezerve’ i to zbog domaćih propisa vezanih uz odobravanje investicija i poreznih zakona.

U stručnim je krugovima poznata jedna anegdota koja vrlo dobro osvjetljava ovakvo političko značenje brojeva koji se navode kao “rezerve”. Navest ćemo je ovdje zbog lakšeg razumijevanja problema:

- Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća BP Energy Review objavljivao je uglavnom podatke o rezervama preuzete iz godišnjih anketa Oil & Gas Journal-a (o toj temi nesto kasnije) no jedne je godine uredništvo odlučilo promijeniti praksu i u pregled staviti vlastite podatke o rezervama Abu Dhabija. Ovdje treba spomenuti činjenicu da je BP uz francuski Total partner u gotovo svim kompanijama u tom emiratu i da se u svima nalaze uposlenici BP-a te su podaci bili svima unutar kompanija sve samo ne tajna. Kad je pregled bio publiciran, šeik Abu Dhabija nazvao je predsjednika British Petroleuma i naredio mu da uništi sve primjerke revije i izda novu, s podacima koje objavljuje državna naftna kompanija (i koje preuzima Oil & Gas Journal za svoje godišnje ankete). Posao je obavljen vrlo brzo i od te zgode BP objavljuje samo podatke preuzete iz Oil & Gas Journala. Drugim riječima, naftna kompanija koja namjerava ostati na Arapskom poluotoku ne može raditi protiv volje lokalne vlasti.

Osnovni izvor za većinu podataka o rezervama nafte jesu godišnje ankete koje objavljuje Oil & Gas Journal. Takve podatke potom preuzima i upravo spomenuti BP-ov statistički godišnjak pa čak službena institucija američke vlade, Department of Energy (DOE). Kakva je vrijednost ovih podata najbolje govori detalj da

Časopis World Oil je 1991 prešao na objavljivanje statistike koja je osim ‘uvrđenih’ uključivala i ‘vjerojatne’ rezerve ali su se i oni 1996 vratili na samo ‘utvrđene’ rezerve. IEA (International Energy Agency) čini isto iako su 1998 napravili jedan kratki i hrabri iskorak pokušavajući promijeniti praksu izvjestavajući o ‘utvrđenim + vjerojatnim’ rezervama ( i na taj način onemogućiti knjigovodstveni ‘rast’ rezervi).

Na žalost, ovi podaci Oil & Gas Journala prenose se kako vidimo nekritički u i nas jer se ‘podrazumijeva’ da su točni a ova brojka od oko 1025 milijardi barela rezervi dolazi upravo iz ovog i sličnih izvora.

Koliko dakle treba vjerovati podacima koje Oil & Gas Journal skuplja svake godine najobičnijom anketom? Poznato je da na ovu anketu dobar dio anketiranih država uopće odgovara a posljedica toga jest da OGJ potom prepisuje podatke od prošle godine, “dobivene” na jednak nacin! Zbog toga u godišnjem izvjestaju OGJ-a za 2001 godinu 80 država ima rezerve jednake prošlogodišnjima čime se implicite tvrdi da su sve te zemlje pronašle tijekom protekle godine upravo onoliko nove nafte koliko je u zemlji proizvedeno. U anketi za 2000 godinu svjetske rezerve su se prema OGJ-u povećale za 12,4 milijarde barela ili za 1.2% iako 81 država uopće ne pokazuje promjenu odnosno nije odgovorila na anketu. U falsificiranju podataka ne sudjeluju dakle samo drzave proizvođači nafte vec i sam Oil & Gas Journal koji, doslovno rečeno, objavljuje besmislice.

(Slika 1) O apsurdnosti rastućih političkih rezervi s priloženog grafikona gotovo ne treba trošiti riječi.

Što dakle reći o računicama pomoću kojih je dobijen broj od 1025 milijardi barela?

Statističke analize koje su rezultat dugogodišnjeg prikupljanja podataka napravljene unutar firme Petroconsultants-IHS Energy kao i nekih njezinih vanjskih suradnika (Jean Laherrere) i mnogobrojnih drugih subjekata koji djeluju na polju energetike sasvim očito pokazuju da se unapređivanjem tehnologije podiže proizvodnja ali ne i rezerve; drugim riječima, tehnologija može ubrzati proizvodnju ali na račun kraćeg ‘života’ nalazišta nafte. One isto tako pokazuju da je povećanje rezervi nafte tijekom života ležista najčešcće rezultat pogrešnih (premalih) procjena u početku proizvodnje a ne bitnih tehnoloških pomaka u inžinjeringu. Dobar primjer za ovo je nalazište Forties u Sjevernom moru na kojem su investicije 1987 godine povećale proizvodnju te i naredne godine ali su ukupne rezerve polja ostale jednake.(Jean Laherrere na "Oil reserves conference" u Parizu, 11 studenog 1997).

Budući je polazna vrijednost koju spominje Znanstveno vijeće za naftu Hrvatske Akademije znanosti i umjetnosti (3.5 milijarde prostornih metara) ‘sadašnje’ proizvodnje netočna, s time je netočan i broj preostalih godina (47) tijekom kojih će nafta stajati na raspolaganju industrijskoj civilizaciji. Izračun preostalih godina jednako je netočan i neupućenima sugerira linearno kretanje proizvodnje u tom vremenu. Na žalost, značaj ove netočnosti blijedi pred činjenicom da su jednako netočne i ukupne svjetske rezerve iako za to ovo vijeće ne snosi odgovornost. Da bi proizvodnja ostala na sadašnjem nivou (4.5 milijarde prostornih metara) trebalo bi pronalaziti brojna nova nalazišta među kojima i ona tipa divovskog saudijskog polja Ghawar, najvećeg dosadašnjeg nalazišta nafte. S time se u ovu diskusiju uvodi tema preostalih još nepronađenih tj potencijalnih nalazišta nafte. Na žalost, akademijino vijeće za naftu nije našlo za potrebno ozbiljnije pozabaviti se ovom temom iako bi takva analiza pokazala da su preostale rezerve nafte (poznate plus neotkrivene) realno manje za gotovo 20-25% odnosno da se prema procjenama već spomenutih izvora kreću izmedju 800 i 900 milijardi barela. Drugim riječima, uz današnju proizvodnju od 78 milijuna barela dnevno dostatne su za tridesetak godina.

Situacija je medjutim daleko teža jer svjetska proizvodnja pada zbog prirode samih ležišta i fizikalnih zakona a taj pad se ne može ublažiti novim nalazištima jer ih posve jednostavno rečeno, nema. Zbog toga, dijeljenje bilo kojih rezervi s današnjom proizvodnjom puka je dezinformacija koja ništa ne govori o činjenici stalnog pada proizvodnje iz sve iscrpljenijih ležišta. Iz takve se situcije izlaz uvijek nalazi u nekoj bliskoj budućnosti kad se u pomoć pozivaju još neotkriveni ili nerazvijeni izvori energije koji će zamijeniti naftu, kako to uostalom cini i Znanstveno vijece za naftu.

Na žalost, trend proizvodnje nafte slijedi (uz vremenski pomak od 20-40 godina) trend nalaženja nafte. Iz već spomenute činjenice da je u posljednjih 20 godina samo 12% porasta rezervi iz novih nalazišta, proizvodnja nafte u narednim će godinama padati da bi sredinom ovog stoljeća pala na 10 do najvise 20 milijuna barela dnevno odnosno u najboljem slucaju na 12-25% danasnje proizvodnje.

Postoje procjene da se vrh proizvodnje već dogodio odnosno da proizvodnja neće moći rasti iznad sadašnjih 78 milijuna barela na dan. Treba se samo prisjetiti vijesti iz prve polovice ove godine kad je cijena nafte bila iznad 40$ po barelu a prema kojoj zemlje OPEC-a “nisu imale mogućnosti povećati proizvodnju ni za jedan milijun barela dnevno”.

Treba znati i činjenicu da se na svakih 4.5 barela potrošene nafte u ovome trenutku pronalazi samo jedan barel nove nafte. Još šezdesetih godina prošlog stoljeća čuveni američki geolog King Hubert, koji je 1956 točno u godinu procijenio da će proizvodnja nafte u SAD dosegnuti maksimum 1970, smjestio je vrh svjetske proizvodnje u 1996 godinu. Današnje procjene su da se taj vrh upravo dogodio ili da ćemo se s njime susresti najkasnije do 2012 godine. Drugim rijecima, nema novosti. Nakon toga slijedi samo pad proizvodnje.

Nafte dakle neće nestati već sutra ali će zato nafta već sutra početi nestajati. Što će to značiti za svjetski ekonomski sistem i njegovu osnovnu filozofiju; onu o permanentnom rastu - kojeg je pokrenula jeftina energija nafte? Od ukupne svjetske potrošnje energije 40% zadovoljava nafta; nafta omogućava 80% svih vrsta prijevoza a na svaku kaloriju hrane koja se konzumira u industrijskim zemljama utroši se izmedju 4 i 10 kalorija energije koja dolazi od ugljikovodika. Svaki ručak od 500 kalorija termodinamički je težak i do 5500 kalorija.

Ovdje nema prostora za komentiranje razvoja nadomjestaka za naftu kao izvora energije iako bi vrlo lako bilo dokazati da su oni bili ili su još uvijek moguci samo u okolnostima obilja jeftine energije te da oni mogu funkcionirati jedino uz planetarnu populaciju koja ne prelazi polovicu ove današnje. O ekspanziji ili privrednom razvoju u okolnostima fizičkog nedostatka nafte ili cijena viših od 50$ po barelu ne može biti ni govora. Na duži rok, intenzivna poljoprivredna proizvodnja koja je potrebna za preživljavanje sedam do devet milijardi ljudi na Zemlji (2050) objektivno postaje nemoguća.

Vrijedi spomenuti činjenicu (vrijednu dodatne analize) koja je uzimajući u obzir vladajuće kanone slobodnog tržišta i tržišne ekonomije potpuno neobjašnjiva. Činjenica je da je nafta roba od najveće važnosti za industrijsku civilizaciju ali roba koje je sve manje no istovremeno, trend cijena nafte u apsolutnim je iznosima u stalnom blagom padu. U relativnim pak iznosima (uz uračunatu inflaciju) cijena nafte strmoglavljuje se.

(Slika 2)

Gotovo nema sumnje da su ‘političke’ odnosno imaginarne rezerve nafte jedan od ključeva ove cjenovne zagonetke; dimna zavjesa iza koje se krije ne samo njezino rješenje već i naša neposredna budućnost.

Nema nikakve dvojbe da će fizički nedostatak nafte i time uzrokovani porast cijena imati posljedice o kojima se zapravo ne želi ni razmišljati a niti upućivati javnost u vrlo predvidljive detalje budućnosti koja je vec počela. Od cikličkih ekonomskih depresija koje će postajati sve dublje i prema kojima su sve dosadašnje bile šala do definitivnog kraja ekonomskog sistema koji svoje postojanje zahvaljuje činjenici da se jedan konačni ili ograničeni tj nestajući resurs tretira kao commodity; kao roba koju proizvođači svake godine nakon žetve nude na merkantilnim burzama. Današnja ekonomska znanost promatra energiju kao i svaku drugu robu. Međutim, energija je apsolutno različita od bilo kojeg drugog ‘resursa’. Energija je preduvjet za sve druge resurse pri čemu je oblik energije koji nam je najvažniji upravo nafta.

Možda neizbježnost ovog scenarija osvjetljava i vijest izdana nakon okruglog stola Znanstvenog vijeća za naftu. Problem o kojem javno govori jedino manji dio znanstvene tehničke i ekonomske elite a kojim se službena politika (službeno) ne bavi ili ga skriva dok ga najveći dio ekonomske znanosti ne priznaje, prevelik je zalogaj i za Znanstveno vijeće za naftu Hrvatske Akademije znanosti i umjetnosti. Zaključak s ovog okruglog stola je po svojem obliku i sadržaju jednako politički kao sto su političke i rezerve nafte koje su mu bile tema.

Autor: Anđelko Karlović